Zakaj baš ja

Ideju za ovaj naslov dao mi je moj klinac. Često razgovaramo o mom poslu, i nema ljepšeg osjećaja nego kada dođem doma, a moj sin me pita: “Mamek, kak je bilo na poslu? Jesi li se našljakala?” Svaki put se zapitam trebam li biti brutalno iskrena i pokazati slabost ili uzdignuti glavu i reći da je dan bio perfektan.

Tema koju sam odabrala za ovaj blog jedna je od onih stvari koje “čuče” u meni jer je dugo nosim sa sobom, poučena vlastitim traumama. Ovo je jedna osjetljiva, emotivna i “žešća” tema. Pogađa izravno klijentice, a ponajviše nas koji stojimo iza naših šljakerskih stolica, kak bi rekli, s oružjem u rukama – a to su naše ruke. Te iste ruke, koje imaju veliko srce, nemaju svrhu samo uljepšati nekog, već i prigrliti kada je najteže.

Ovaj blog posvećen je svim klijenticama koje se bore s karcinomom. Kolegama i kolegicama koji se mogu poistovjetiti sa sličnim pričama.

Vjerujem da se mi frizeri svakodnevno susrećemo s klijenticama koje su, nažalost, oboljele od karcinoma. Neke su još uvijek s nama, a neke, nažalost, više nisu.

Prošle godine u salon je ušla meni draga klijentica. Nije dugo moja klijentica, ali nekako mi je prirasla srcu. Škicnem je s vrata i u njezinim plavim očima ugledam “njega”. S njezinog lica nestala je radost i odmah sam pomislila – nekaj nije dobro. Sjela je na moju stolicu i hrabro izgovorila: “Sandra, imam karcinom. Nisam dobro.” Grlo mi se steglo. Pitala sam se: ZAKAJ BAŠ JA moram sada biti iza nje i odraditi nešto na što ni ona, ni ja, niti itko drugi nismo pripremljeni. Pitam se, imam li riječi utjehe? Jesam li ja adekvatna osoba da utješim ljude?

Žena koja je do jučer bila zdrava, vitalna, s lijepom kosom, a sada… Zar je ja trebam osakatiti? Ne samo što im je ženstvenost oskvrnjena ožiljcima po tijelu, već nose strah u sebi do kraja života. E tu sad nastupa moja malenkost – moram joj oduzeti posljednju vlas ženstvenosti.

Rekla bih da je kosa poput krune koju svakodnevno nosimo, nit koja spaja našu unutarnju ljepotu s vanjskim svijetom. Ona je sinonim naše snage, ženstvenosti i jedinstvenosti.

Vraćam se na “mjesto zločina”. Prikupljam sve bitne informacije kako bih što bezbolnije ošišala kosu, a da to ne bude šok za klijenticu. Predlažem da je prvo ošišamo na kraću, funky frizuru koja će privući pozitivne reakcije i podići njezino samopouzdanje. I ako zna da za dva tjedna dolazi onaj najgori dio kada nastupa agresivna terapija, i da nam slijedi nulerica, spremne smo, suočene s tim izazovom do kraja. Tak je i bilo. Vratila se za dva tjedna sretnija nego ikad, govoreći: “Kaj je meni trebao jedan karcinom u životu da bi znala kak mi dobro stoji kratka kosa.”

I onda si pomislim – wow, did it.

Nitko od nas nije učio kako se nositi s tim, već se sami borimo sa svojim emocijama. Pa se baš zato ja pitam zakaj baš ja, a ti se pitaš zakaj baš ti.