25 kol Kaj ti glupa frizerka
“Kaj ti glupa frizerka”
Upravo ta rečenica lansirala me u budućnost/svemir.
Danas, s ponosom, mogu reći da sam uspješna u svom poslu.
A u nekom drugom scenariju ta ista rečenica mogla me je ubiti u pojam.
Sve je počelo tamo negdje u mojim tinejdžerskim godinama.
Kći sam automehaničara i majke koja je 30 godina radila u Nami.
Odrasla sam u duhu radničke klase, s vrijednostima poniznosti, zahvalnosti i brutalne
iskrenosti.
Moja je mašta bila jednostavna i jasna: htjela sam biti frizerka.
Sve me zanimalo… šišanja, frizure, svečane zurke, koloristika, barbering… Željela sam biti
najbolja u svemu. Jer ako nisi dobar u svemu, onda “nisi dobar frizer”.
I, naravno, uvijek su postojale predrasude o frizerskoj struci.
Ali iskreno… Nije me bilo briga. Bitno je bilo da vjerujem u svoju viziju. Nitko me nije mogao
razuvjeriti.
Jedino što je cimnulo moj ego bila je jedna obiteljska šala.
Moj tata, automehaničar koji je završio trogodišnju školu, kao i jaaa… znao bi me kroz smijeh
bocnuti riječima:
“A kaj ti glupa frizerka.”
Na van bih se nasmijala, ali duboko u meni, dirnulo me.
Nije on to govorio da me povrijedi, bio je to njegov način šale i provociranja.
I dandanas se sprdamo s tom rečenicom.
Ali svejedno u meni je to probudilo osjećaj da moram dokazati da vrijedim više od te etikete.
I upravo ta rečenica postala je moj okidač.
Odvela me u London.
Planirala sam ostati tri dana.
Ostala sam tri godine.
U inat svima.
Iako su mi roditelji bili najveći suport. (I moj frend Igač.)
Ponijela sam samo jedne hlače, dvije majice, dvoje gaće, tenisice.
I tu rečenicu.
Nisam znala jezik. Nisam imala stan. Nisam imala sigurnost.
Ali imala sam nevjerojatnu želju da dokažem, prvo sebi, a onda svima drugima, da vrijedim.
Bilo je trnovito, ali tu je bila moj boss Dorees, ženi kojoj sam zahvalna i dandanas što mi je
dala priliku i mogućnost da se mogu razvijati, i na osobnoj i na poslovnoj razini.
London me naučio disciplini, hrabrosti i otvorenosti. Svaki klijent bio je nova lekcija. Svaka
kritika prilika. Svaki dan dokaz da granice postoje samo u glavi.
I polako, korak po korak, počela sam graditi sebe.
Frizerstvo mi je prestalo biti samo zanat, postalo je moja strast, moj alat kojim stiliziram
ljude, ne samo izvana nego i iznutra.
Te sam u jednom trenutku shvatila: nisam ja došla u London da dokažem da nisam “glupa
frizerka”.
Došla sam pokazati da svaka žena, bez obzira na to odakle dolazi, što je završila i što drugi
o njoj misle, može stvoriti život po svojoj mjeri.
Frizerstvo mi je prestalo biti samo zanat, postalo je moja strast, moj alat kojim stiliziram
ljude, ne samo izvana nego i iznutra.
Te sam u jednom trenutku shvatila: nisam ja došla u London da dokažem da nisam “glupa
frizerka”.
Došla sam pokazati da svaka žena, bez obzira na to odakle dolazi, što je završila i što drugi
o njoj misle, može stvoriti život po svojoj mjeri.
Na tim temeljima danas gradim Cookie, mjesto koje ljude potiče da budu individue, da traže
svoje snove i da budu najbolja verzija sebe.
A zašto pišem sad sve ovo?
Jer se povijest ponovila.
Jednog dana moja Vita našla se u konfliktu s prijateljicom. Njeni roditelji su
visokoobrazovani, a u žaru svađe prijateljica joj je dobacila:
“Tvoja mama je glupa frizerka.”
I tada sam shvatila da je moja kći osjetila to puno ranije na vlastitoj koži nego ja.
Od tog trenutka promijenila je mišljenje o frizerskoj struci i odlučila da će radije biti
kozmetičarka, ipak “nemaju takav status kao frizerke”.
I zato je moj zaključak ovaj:
Nije važno što piše na diplomi, nije važno koliko dugo traje tvoja škola, nije važno iz koje
obitelji dolaziš.
Važno je biti dosljedan svojoj viziji.
Ja sam od jedne rečenice napravila životni pokretač.
I vjerujem da će moja i budućnost naše djece, bez obzira na put kojim odluče ići, pokazati da
vrijednost čovjeka ne mjeri titula, nego srce, strast i ustrajnost.
Jer ja nisam “glupa frizerka”.
Ja sam žena koja je od tih riječi izgradila budućnost.
Strukovne škole i obrtništva nisu samo zanati.
Oni su prilika. Prilika da djeca otkriju svoj talent, da grade sigurnu budućnost i da stvaraju
svoj put.
Obrtnici stoljećima drže društvo na svojim leđima, a nekada smo bili poznati po vrhunskim
majstorima i zanatlijama.
Vjerujem da je vrijeme da se to ponovno vrati, da pokažemo djeci da strast i rad rukama
imaju jednaku vrijednost kao bilo koja diploma.
Ako im damo priliku i vjeru u njihove sposobnosti, oni će stvoriti svijet u kojem se cijeni
znanje, trud i srce.
Baš kao što sam i ja, korak po korak, izgradila svoj san.
Sorry, the comment form is closed at this time.